Šejh AbdulLatif ibn Abdurrahman ibn Hassan, rahimehullah, kaže: “Pitanja vezana za spoznaju Allaha i obaveznost ispoljavanja Njegovog tewhida, te predanosti lica samo Njemu Jedinom, Koji nema sudruga, kao i pitanja vezana za rububijet i Njegovu posebnost u stvaranju, davanju ni iz čega i vladanju, i sličnog tome, je nešto nužno poznato od vjere islama.
Kao što je Njegova, subhanehu ve te ala, samoopostojanost, negiranost postojanja nekog Mu sličnog, druge ili djeteta. Zatim, Njegova neovisnost samog po Sebi i Njegova odvojenost u potpunosti od Njegovih stvorenja, općenitost Njegovog sluha, vida i znanja o svim informacijama, vidljivim stvarima, glasovima i sličnog tome, je od osnova vjere.Svi se poslanici slažu u tom pogledu. Sve knjige su pozivale, a i zdravi razumi, potvrdujući ovo, svaki vid idžtihada koji mu se suprostavi je nevalidan i odbačen i nemoguće je po njemu postupati u bilo kojem Šerijatu od šerijata, ni kod učenjaka od učenjaka niti kod pravnika od pravnika. Iraki (koji je bio najžustrij protivnik da’we šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba rahimehullah) je bio poput stranca u pogledu ovih istraživanja i nauka. Nije poznavao razlike između idžtihada i drugih pitanja. Kao da je bio čovjek iz perioda kada nije postojalo poslanika, bez osjećaja za bilo čim od onoga sa čime su dolazila vjerovjesništva.

Šemsuddin u svom Hidajetu kaže: ‘Naprotiv, sva vjerovjesništva od prvog do posljednjeg se slažu u osnovama.

Osnove tewhida oko kojih su se složili svi poslanici:

Prva: Da Allah postoji oduvijek, da je Jedan i da nema sudruga u vlasti, ni pomagača niti protivnika, ni savjetnika, niti podstrekača ili zaštitnika. Niti ima zauzimača, osim sa Njegovim dopuštenjem.

Druga: Da nema roditelja niti djeteta. Niti ima sličnog nekog ili nalik, u bilo kojem pogledu postavljenog naspram Njega, niti da ima drugu.

Treća: On je neovisan sam po Sebi. Ne jede niti pije, niti ima potrebu za bilo čim od onoga za čim imaju Njegova stvorenja, u bilo kojem pogledu.

Četvrta: On Se ne mijenja, niti na Njega utječu promjene od starosti, bolesti, sna, drijemeža, zaborava, kajanja, straha, brige, tuge ili tome sličnog.

Peta: Niko Mu od Njegovih stvorenja ne može biti sličan, ili Njemu nije ništa slično, ni u Njegovom Biću niti u Njegovim svojstvima ili djelima.

Šesta: On se ne nalazi ni u čemu od Svojih stvorenja, niti ima ista od stvorenja u Njegovom Biću. On je Svojim Bićem potpuno odvojen od Svojih stvorenja, a i stvorenja su odvojena od Njega.

Sedma: On je veličanstveniji od svega drugog, veći je od svega postojećeg, iznad svega je i uzdignut je nad svim, a iznad Njega ne postoji ništa.

Osma: On je kadar da učini što hoće i niko Ga ne može spriječiti u onome što hoće da učini, nego On čini ono što hoće.

Deveta: On sve zna. Zna tajno i skriveno. Zna šta je bilo i šta će biti i ono što nije bilo da je bilo kakvim bi bilo. Ne opadne ni jedan list a da On ne zna. Niti ima zrnke u tminama Zemlje, ni vlažne niti suhe, niti pokretnog ili nepokretnog a da On ne pozna njegovu suštinu.

Deseta: On sve čuje i sve vidi. Čuje svaki glas bez razlike na jezike i raznolikost potreba. On vidi hod crnog mrava na crnom kamenu u tamnoj noći, njegov sluh obuvhata sve glasove. Njegov vid obuhvata sve. Njegovo znanje obuhvata sve informacije. Njegova moć obuhvata sve. Njegova volja se ispunjava nad svim Njegovim stvorenjima. Njegova milost je obuhvatila sva Njegova stvorenja. A Njegov prijesto (Kursij) je obuhvatio Zemlju i nebesa.

Jedanaesta: On je svjedok (uvijek prisutni) i nikad nije odsutan. Niko Ga neće zamijeniti ili naslijediti u Njegovoj vlasti. Niti ima potrebu za nekim ko će Mu dostaviti potrebe Njegovih robova. Ni da Mu pomaže ili traži Njegovu osjećajnost prema njima i da traži milost za njih.

Dvanaesta: On je oduvijek i zauvijek, Koji neće iščeznuti niti se izgubiti, neće nestati niti umrijeti.

Trinaesta: On govori, naređuje i zabranjuje. Govori samo istinu, upućuje na Pravi put, šalje poslanike, objavljuje knjige. On bdije nad svakom dušom i zna šta je ko zaslužio od dobra ili zla. On nagrađuje dobročinioca za njegovo dobročinstvo i zlikovca za njegovo zlo.

Četrnaesta: On je iskren u Svom obećanju i vijesti, niko od Njega nije istinoljubiji niti može biti takav u govoru. On neće iznevjeriti ono sto je obećao.

Petnaesta: On je utočište svakom u svakom smislu utočištva. Nemoguće je da se u Njegovom utočištu ista pojavi od kontradiktornosti.

Šesnaesta: On je Sveti, Mir i On je čist od svkaog nedostatka, slabosti i manjka.

Sedamnaesta: On je savršen i Njemu pripada opće savršenstvo u svim oblicima.

Osamnaesta: On je pravda koja neće učiniti nepravdu ili preci granicu. Od Njega se robovi ne boje da će im učiniti nepravdu.

Ovo je ono na čemu su se složili svi poslanici i knjige. Ovo je jasno, stalno postojeće i nemoguće je da dode Šerijat sa suprotnim niti da obavijesti o nečemu suprotno ovome.

Pripadnici trojstva i obožavaoci krsta su ovo sve zapostavili, pa su se vezali za manje jasne i općenite riječi i stavove, te su zalutali jos od prije, i tako su zaveli mnoge i sami su zalutali sa Pravog puta. Osnove pripadnik trojstva i njihov stavovi u pogledu Gospodara svjetova se suprostavljaju svemu ovome i protive na najžešći način.

Zaustavi se i razmisli o ovim osnovama i protumači ih, a one su: da je On Uzvišen i da nema sudruga, niti ortaka, niti ima zauzimača, osim sa Njegovim dopuštenjem. Zatim izvagaj ono što je on ((Ibnul-Kajjim) rekao i ono što je rekao Iraki. Ova pitanja (tj. pitanja tewhida koja su nužna po razumu, prirodi i svim šerijatima) za koja se ne zna da su učenjaci ikome prihvatili ispriku; da li će neko ko je razumom obadaren reći da su ova pitanja od idžtihada?

Ako je ovaj stav ispravan, onda neka Irakiju ponude svoj idžtihad kršćani obožavaoci krsta, isto tako i idolopoklonici, džehmije, muatile, kaderije među negatorima, kaderije među onima koji smatraju da je čovjek prisiljen, rafidije otpadnici, jer su oni zastupali ove zabludjele otpadničke stavove. Njih su uzeli za svoj stav i idztihad, te sumnju koju su sami predstavili, kao što je Šejh rekao: ‘Pripadnici trojstva i obozavaoci krsta su ovo sve zapostavili pa su se vezali za manje jasne riječi.’

Uzvišeni Allah kaže:

“Reci: Hoćete li da vas obavijestim o onima čija su djela propala?” (El-Kehf, 103)

I kaže:

“Onima koji ne vjeruju čini se lijepim spletkaranje njihovo.” (Er-Ra’d, 33)

I kaže:

“Mnogim su mnogobošcima tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim prikazali.” (El-En’am, 137)

I kaže:

“Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali.” (El-En’am, 108)

Uljepšavanje postupaka obuhvata ono čega su se pridržavali od sumnji i nejasnih riječi, smatrajući to lijepim, i misleći da se to ne može negirati ili nečime zamijeniti.

Zatim, ovo je suprotno konsezusu, makar se radilo i o ograncima u vjeri. Ashabi, radijallahu anhum, su se složili da je potrebno spriječiti onoga ko pogriješi, ako učini nešto suprotno dokazu, u mnogim pitanjima. Od toga je događaj sa Kudamom b. Mez’unom i njegovim prijateljima kad su dozvolili konzumaciju alkohola na osnovu idžtihada sa kojim su se samo oni izdvojili u riječima Uzvišenog:

“Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili.” (El-Maide, 93)

Minhadžut-te’sis vet-takdis, str. 80-82