Jedinstven po iskrenosti i skromnosti Pravo ime mu je Džundub, sin je Džunadeov, a on Kajsov, a on Amrov, a on Mulejlov, a on Sairov, a on Haramov, a on Gifarov, iz plemena Gifar. Nosio je nadimak Ebu Zerr. Njegova majka je bila Remla, El-Vaki’ina kćerka, takođe iz plemena Gifar. Ebu Zerr je specifična ličnost po svojoj krajnjoj iskrenosti i skromnosti, da se ne može naći u historiji neko ko mu je bio sličan. Obje ove osobine kod njega su bile geslo u životu koje nikad nije napuštao. I prije islama neprestano je razmišljao o arapskim običajima i načinu ibadeta u kojem su se klanjali kipovima od kojih nema nikakve koristi. On nije ibadetio kipovima, smatrajući tu vrstu obožavanja neispravnom, a kada je primio islam, iskreno se posvetio vjeri, živeći skromnim životom i zanemarivši dunjaluk. Branio je istinu, makar ga to života koštalo. Allah mu je podario izvanrednu snagu, te je bio veliki mudžahid na Njegovom putu. Bio je visok, širokih prsa, vitkog tijela, tamnoput, krupnih stopala, hodao je lagahno, kao da klizi. Put do islama Ebu Zerr, radijallahu anhu, je iščekivao pojavu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji će pozivati Istini i spasu i koji će osloboditi ljude od nepravde koju su mu nanosili njegovi pretpostavljeni. Zato je većinu vremena provodio u pustinji, daleko od ljudi koji su obožavali kipove, a raspitivao se o novinama koje su donosile trgovačke karavane, nadajući se da će čuti nešto o novom Poslaniku.Pleme Gifar je bilo nastanjeno u dolini Veddan, sjeverno od Mekke, i živjelo je od onoga što bi im trgovačke karavane plaćale na ime dogovora o zaštiti i nenapadanju. Ili bi postavljali zasjede na putevima i pljačkali, što je kod nekih plemena bio nepisani zakon na poluotoku prije islama. Jedan dan, do Ebu Zerra dođe vijest da se u Mekki pojavio jedan čovjek i da poziva u novu vjeru koja se suprostavlja vjeri njihovih djedova. Htio je ispitati ko je taj čovjek, pa reče svome bratu Enisu: -Otiđi u grad i donesi mi vijesti o tom čovjeku koji za sebe tvrdi da je poslanik i da mu se spušta objava sa nebesa. Poslušaj malo šta govori i vrati se. Enis ode u Mekku i srete se sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, pa pošto ga sasluša, vrati se svome bratu koji ga je s nestrpljenjem očekivao. -Šta si vidio? Šta si čuo? -upita Ebu Zerr, pun čežnje da čuje nešto o tom zanimljivom čovjeku. -Vidio sam čovjeka koji poziva plemenitom moralu i govori lijepe riječi, ali to nije poezija. -odgovori Enis, a brat ga ponovo upita: A šta ljudi kažu o njemu? -Govore o njemu da je sihirbaz, vrač, luđak… Međutim Ebu Zerru brat nije prenio ono što je on želio. Odluči se sam uvjeriti u pravu istinu, te reče bratu: -Boga mi, nisi mi zadovoljio znatiželju, niti si uradio onako kako sam tražio. Otići ću sam da ispitam stvar. hoćeš li se brinuti o mojoj porodici za vrijeme moga odsustva? -Hoću, brinut ću se o tvojoj porodici, -odgovori mu brat- a ti se čuvaj Mekkelija i budi na oprezu. Ebu Zerr uze nešto malo opreme, čuturicu vode i krenu putem Mekke. Stigavši, uputi se prema Kabi, nadajući se da će tamo sresti Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem Nije htio da se o njemu raspituje, da ne bi bio izložen nelagodnostima, kako ga je brat upozorio. Ostao je kod Kabe dok se nije smrklo, ali ne vidje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Tu ga srete Alija ibn Ebi Talib, pa primjetivši da je stranac, reče mu: -Čovječe… pođi sa mnom! Ebu Zerr je otišao s njim i noć prenoćio kod njega, a u zoru se vrati kod Kabe. Tu večer ništa nije pričao sa Alijom. I drugi dan mu je prošao, a da nije vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa kad se spustila noć, leže na jednom mjestu kraj Kabe. Alija ga ponovo vidje i opet ga pozva sebi, te Ebu Zerr i drugu noć provede kod njega. I treći dan se dogodilo isto, a kad je pala noć, priđe mu Alija i upita ga: -Zar mi nećeš reći šta te dovelo u Mekku? Ebu Zerr odgovori: -Ako mi obećaš da ćeš me odvesti onome koga tražim, reći ću ti. -Imaš moje obećanje i riječ. -reče Alija, a Ebu Zerr se ohrabri i reče: -Boga mi, došao sam iz daleka jer sam čuo da se pojavio čovjek za kojeg mislim da je očekivani Poslanik. Volio bih ga vidjeti i popričati s njim. Aliju ovo obradova, pa reče: -Allaha mi, istina je, on je Allahov Poslanik. Hajde kod mene na konak, a čim svane, pratit ćeš me a ja ću te odvesti do mjesta gdje je on. Ujutro su Alija i Ebu Zerr otišli kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Ušli su kod njega, a Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je sam sjedio, pa mu se Ebu Zerr približi i sjede kraj njega. -Milost na tebe, arapski brate. -pozdravi ga -Neka je mir i spas na tebe. -odvrati Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, a Ebu Zerr reče: -Čuo sam o tebi, a volio bih od tebe da čujem s čim si došao… izrecituj mi nešto od tog. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, će na to: -To nije pjesma da bih recitirao, to je Kur’an, objavljuje ga Gospodar svjetova! Potom je proučio nekoliko ajeta jasne Knjige, a Ebu Zerr je pažljivo slušao dok su mu se oči punile suzama. Onda progovori glasom punim poniznosti i vjere: -Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik. Neopisivo zadovoljstvo je prožimalo njegovo tijelo i dušu, spoznao je istinu, i ima svoju vjeru… Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, htjede da nešto više sazna o čovjeku koji je sjedio do njega, pa ga upita: -Ko si ti, o brate Arape? -Ja sam iz plemena Gifar. -odgovori Ebu Zerr, našta se na Poslanikovom licu pokaza izraz čuđenja, a na usnama razli osmijeh. Zar je bilo moguće da neko iz Gifara dođe u Mekku kako bi objavio islam?! Iz tog plemena koje je divlje i poznato po prepadima i pljačkama karavana… Ebu Zerr prenosi kako je reagirao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kad je čuo o njegovom porijeklu, pa kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stade dizati svoj pogled, pa se zagleda od čuđenja, znajući kakvo je pleme Gifar, a zatim reče: “Uistinu, Allah upućuje koga On hoće.” Uzvišeni Allah je uputio Ebu Zerra, radijallahu anhu, u dini-islam, a islam je bio tek u povoju, nejak i nepoznat, a on je bio peti ili šesti musliman. Prvi glas istine Ebu Zerr je svojim odlaskom u Mekku ostvario svoj cilj – razjasnila mu se istina i našao je Uputu. U to je vrijeme Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, u islam pozivao tajno, glasom kojim nije htio da diže buku. Ebu Zerr se okrenu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upita ga: -Čime me zadužuješ, Allahov Poslaniče? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu dogovori: -Idi među svoj narod i pozivaj ih u islam, i ostani tamo dok ne dobiješ od mene dalja upustva. Međutim, Ebu Zerr je po prirodi bio sklon buntu, bio je otvoren i čistog duha, pa nije mogao trpiti da islam ostane u tajnosti. Odlučio je islam obzaniti pred svijetom, uzvikujući istinu u lice nevjernika i mnogobožaca, bez obzira na njihovu mnogobrojnost i snagu. Kad je odbio obožavati kipove, e sad odbija i tajiti svoj islam, bilo to u Mekki, ili na bilo kojem dijelu Zemlje… Pa Allah ga je nadahnuo svjetlom istine i pravde. Rekao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: -Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, neću se vratiti u Gifar dok kod Kabe ne izjavim da sam musliman. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je pretpostavio šta će ga zadesiti od mušrika, pa mu ga bi žao, al’ Ebu Zerr je bio odlučan da sprovede svoju namjeru. Evo kako nam sam Ebu Zerr prenosi priču o prvom glasu istine izrečenom kod Kabe: “Boravio sam uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Mekki, da bi me podučio islamu. Naučio me je nešto od Kur’ana, a onda mi rekao: “Nemoj govoriti nikome u Mekki o svome islamu jer se bojim da te ne ubiju.” A ja sam odgovorio: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, neću napustiti Mekku dok ne odem do Kabe i ne uzviknem glas istine pred svim Kurejšijama.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odgovorio, a ja odoh do Kabe gdje zatekoh Kurejšije kako sjede i pričaju. Stao sam u sredinu i uzviknuo najjačim glasom: “Kurejšije, svjedočim da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik.” Samo što sam to izgovorio, kad skočiše sa svojih mjesta i zagalamiše: “Držite ovoga hulnika!” Uhvatili su me i stali me tući da me ubiju, kad dođe Abbas ibn Abdulmuttalib, pa se nagnu nada me, štiteći me, a onda se okrenu prema Kurejšijama i reče: “Teško vama! Zar hoćete ubiti čovjeka iz Gifara, a vaše karavane prolaze kraj njihova staništa?!” Oni me na ove njegove riječi pustiše, pa kad sam došao sebi, otišao sam Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, koji kad me vidi u kakvom sam stanju reče: “Zar ti nisam naredio da ne obznanjuješ svoj islam?!” Odgovorio sam: “Allahov Poslaniče, imao sam neku unutrašnju potrebu da to učinim, pa sam je ispunio.” On reče: “Idi svome narodu i obavijesti ih o onome što si vidio i čuo. Pozovi ih Allahu ne bi li im tvojim pozivom učinio veliku korist, a tebe za to nagradio. Kada čuješ da sam počeo pozivati javno, dođi!” Poziv u islam Ebu Zerr se vrati u svoje pleme u dolinu Veddan, odlučan da ih poziva u novu vjeru. Prvi ga je dočekao njegov brat Enis, koji ga s velikom čežnjom zagrli, želeći čuti kakve im vijesti donosi: -Brate, šta si uradio? -upitao je. -Allah me uputio u islam. A onaj čovjek je Poslanik koji upućuje, potpuno povjerljiv. Hvala Allahu na islamu. -reče Ebu Zerr. Brat ga ponovo upita: -Bogami, izazvao si u meni čežnju za njim. Mogu li i ja da primim tvoju vjeru? -Naravno da možeš. Hvala Allahu Koji ti je otvorio srce prema islamu. -odgovori Ebu Zerr. Podučio ga je šehadetu, a onda odoše do njihove majke Remle, koja je inače bila pametna i razborita žena. Pozvali su je u islam a ona se odazva, i otad je cijela porodica počela upućivati ljude Gifara u dini-islam. Uistinu, Allah upućuje koga On hoće! Ko je mogao povjerovati da će islam zablistati kod Gifarovih, kojima je noć bila zaštitnik u prepadima i pljački. Gifarovi su se počeli odazivati pozivu Ebu Zerra, njegovoga brata i majke, redom ulazeći u islam. Divan je bio prizor u toj dolini kada dođe vrijeme namaza i svi stanu iza Ebu Zerra, klanjajući i učeći Kur’an, onako kako ga je podučio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem Nakon što su mnogi iz Gifara primili islam, Ebu Zerr je htio prenijeti poziv na svoje komšije iz Benu Eslema. Odlučio je da bude islamski da’ija, da narod poziva u vjeru istine i spasa, vjeri ibadeta Jedinom Bogu i odricanja mnogoboštva i nevjerovanja. Benu Eslem se odazva Ebu Zerrovom pozivu, te počeše ulaziti u islam pojedinačno i u skupinama, tako da se broj muslimana u toj dolini znatno povećao. Do tad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio već prešao dugačak put u širenju Poruke, nakon što je naređeno javno pozivanje u dini-islam. Učinio je hidžru u Medinu, poveo oštre i krvave ratove s Kurejšijama i njihovim saveznicima na Bedru, Uhudu, Hendeku… Nicala je islamska država zasnovana na bogobojaznosti i vjeri, a čim je Ebu Zerr za to saznao, poče okupljati muslimane svoga plemena i Benu Eslema. Skupiše se, spremiše se i krenuše ka Medini. Karavanu su sačinjavali ljudi, žene, djeca, starci i životinje, a prašina koju su za sobom dizali zastirala je obzorje. Putovali su veličajući Allahovo ime, zahvaljujući mu i donoseći salavate na Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Kada su došli u Medinu, Ebu Zerr ih je poveo prema džamiji gdje ih Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dočeka s velikom radošću. Spoznao je kolika je bila Ebu Zerrovova predanost islamu, posmatrajući ta svijetla vjernička lica pogledom punim nježnosti i ljubavi. Onda se okrenu Gifaru i reče: -Gifar, neka im Allah oprosti. A onda pogleda u Benu Eslem, pa istim nježnim pogledom i glasom punim ljubavi reče: -Eslem, Allah ih mirom obasuo. Protivnik iskorištavanja Ebu Zerr je ostao uz Allahova Poslanika koji ga je jako zavolio. Postao mu je toliko blizak da ga je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao Poslanikov Halil. Ebu Zerr je tražio od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da stalno bude uz njega, da ga služi kad god mu je šta potrebno i da uči od njega. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu to dozvoli, pa mu Ebu Zerr postade vjerni pratilac, iskren u svome govoru i postupcima. Jednoga dana Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ga je upitao: -Ebu Zerre, kako bi postupio kada bi vidio da neke vođe sebi prisvajaju štagod od ratnog plijena? Ebu Zerr mu dogovori bez dvoumljenja: -Tako mi Onoga Koji te s Istinom posla, udario bih ga sabljom! Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je znao njegovu iskrenost, pravednost i čistoću duše, i pretpostavio je da će imati iskušenja sa upraviteljima i vladarima. Rekao mu je: -Hoćeš li da ti kažem bolji način od toga? Strpi se dok me ne sretneš. Ovaj savjet je Ebu Zerr uzeo kao vodilju u svom životnom putu. Učestvovao je u nekoliko bitaka za vremena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a jedna od njih je i Bitka na Tebuku. U ovom boju je pokazao svoju iskrenost i spremnost da se žrtvuje na Allahovom putu. Kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, na čelu mudžahida krenuo na Tebuk, neki licemjeri su se pokušavali izvući iz pohoda, a kad bi neko odustao, govorili bi: “Allahov Poslaniče, odustao je taj i taj”. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, bi im odgovarao: “Pustite ga, ako ima dobra u njemu, Allah će vam ga priključiti, a ako nema, onda vas je Allah oslobodio njega.” Ebu Zerr je jahao iza Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na slabašnoj jahalici koja je često zastajkivala, pa je podosta zaostao za kolonom. Trudio se da je ubrza, ali nije bilo koristi. Kada su muslimani primijetili njegovo odsustvo, povikaše: -Allahov Poslaniče, Ebu Zerr je odustao. -Ako u njemu ima dobra, Allah će vam ga pridružiti. -odgovori im Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem Ebu Zerr je vidio da će, ako se nastavi mučiti sa svojom jahalicom, izgubiti svaki trag Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabima, pa sjaha, uze svoju opremu i oružje, nabaci ih na leđa i požuri kako bi stigao kolonu. Neko iz povorke se okrenu i spazi čovjeka kako usamljen pješači, pa reče: -Allahov Poslaniče, neki čovjek je za nama. -Da hoće biti Ebu Zerr… -nato će Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem Ubrzo, Ebu Zerr ih sustiže, sapličući se od umora, a kad ga muslimani prepoznaše, povikaše: -Allahov Poslaniče, Allaha nam, to je Ebu Zerr! Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ovo umiri, pa reče: -Allah se smilovao Ebu Zerru, pješačio je sam, umrijet će sam i bit će proživljen sam. Nakon Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, preseljenja svome Gospodaru, Ebu Zerra je ophrvala gorka tuga. Medina mu je postala tijesna, pa je napusti kako bi živio usamljen, daleko od ljudi i njihove zauzetosti dunjalukom. Tokom čitavog perioda hilafeta Ebu Bekra, radijallahu anhu, i Omera , radijallahu anhu,, boravio je u svom usamljenom kutku. Kada je Osman, radijallahu anhu, preuzeo hilafet, Ebu Zerr, radijallahu anhu, je otišao u Šam gdje je namjesnikovao Muavija ibn Ebi Sufjan, pa se začudio onim što je tamo zatekao. Vidio je muslimane kako žive u izobilju i okićeni dunjalučkim ukrasima i luksuzom. Bili su zatrpani raskošnošću, utonuli u dunjaluk i zaokupljeni sakupljanjem bogatstva, gradnjom dvorova i sticanjem imetka. To ga je silno rasrdilo, pa stade jezikom osuđivati takvo skretanje s pravog puta. Sjećao se Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, savjeta: “Strpi se dok me ne sretneš“ pa se suzdržavao da sabljom udari, ali svoj jezik nije zaustavio da osuđuje i napada loše postupanje. Nije mogao podnijeti da neko iskorištava položaj, da bi sebi priuštio bogatstvo. Bio je neprijatelj svakom interešdžiji, bez obzira ko on i na kojem položaju bio. Zato ga halifa Osman, radijallahu anhu, pozva u Medinu. Međutim u Medini nije mogao živjeti gledajući drugačiji život od onoga kojeg je on poznavao za vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Otišao je u Ribzu, mjesto nedaleko od Medine, i u njoj proveo ostatak života, sa uspomenama iz veličanstvenih dana provedenih sa njegovim prijateljem i miljenikom, Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem Cijeli život je proživio u čistoj skromnosti i neimaštini, odjeća mu je bila gruba, hrana skromna, a život pobožnost i razmišljanje. Jednog dana mu dođe neki prijatelj pa poče razgledati kuću. Pošto nije vidio nikakvoga namještaja i pokućstva, upita ga: -Ebu Zerre, gdje su ti stvari? Ebu Zerr mu odgovori: -Naša kuća je tamo, na ahiretu i tamo šaljemo svoju najbolju opremu. Čovjek je razumio njegovu namjeru, pa nastavi: -Ali, moraš imati svoje stvari, dokle god si u ovoj dunjalučkoj kući. A Ebu Zerr će mu na to: -Međutim, Vlasnik kuće nas neće ostaviti u njoj. Ebu Zerr je u dunjaluku vidio samo most za ahiret, i htio je preko njega preći u skromnosti, čiste duše i iskrenoga govor i postupaka. On je taj o kome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće po Zemlji hoditi, niti će se u hladovini drveta skloniti čovjek iskreniji od Ebu Zerra.” Jednom prilikom Šamski namjesnik dade Ebu Zerru tri stotine dinara i reče: -Podmiri s ovim svoje potrebe. A on mu ih vrati, rekavši: -Zar namjesnik Šama nije našao nijednog Allahovog roba bijednijeg od mene? Usamljenik Ebu Zerr i njegova porodica su ostali da žive u Ribzi, ne izlazeći iz nje, a Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, nagovijesti su se obistinile… Ebu Zerr je umro kao usamljenik. Bila je trideset druga godina po Hidžri, a upravo tad Allah je dao da kraj Ribze naiđe Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhu. Putovao je sa svojim prijateljima iz Iraka prema Medini. Zastali su u Ribzi i Abdullah, radijallahu anhu, mu je klanjao dženazu, a potom ga ukopaše. Prenosi se da je o Ebu Zerru Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ebu Zerr je po skromnosti u mome ummetu poput Isa sina Merjemina.”