Kaže Uzvišeni:

قُلۡ إِنَّمَا حَرَّمَ رَبِّىَ ٱلۡفَوَٲحِشَ مَا ظَهَرَ مِنۡہَا وَمَا بَطَنَ وَٱلۡإِثۡمَ وَٱلۡبَغۡىَ بِغَيۡرِ ٱلۡحَقِّ وَأَن تُشۡرِكُواْ بِٱللَّهِ مَا لَمۡ يُنَزِّلۡ بِهِۦ سُلۡطَـٰنً۬ا وَأَن تَقُولُواْ عَلَى ٱللَّهِ مَا لَا تَعۡلَمُونَ « Reci: Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate « (El-E’araf, 33).

U grijeh govora o Allahu bez znanja spada o Allahu govoriti ono što čovjek ne zna, bilo da je vezano za Njegova imena, svojstva ili djela, ili bilo da se radi o Njegovoj vjeri ili propisima. (I’lamul-muvekki’in, 1/ 47).

Koliko su se odabrane generacije ustručavale da o vjeri kažu nešto bez znanja, dovoljno govori primjer Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, kada je upitan o značenju Allahovih riječi ”ve fakiheten ve ebba”, (Abese, 31) pa je rekao:
”Koja nebesa će me pokrivati i koja zemlja će me nositi, ako o Allahovoj Knjizi kažem ono što ne znam” (Ibn Ebi Šejbe 7/179).

Govor o Allahu bez znanja je osnova novotarija i širka Ibn Kajjim kaže:

“Što se tiče govora o Allahu bez znanja ne postoji veći grijeh među zabranjenim stvarima kod Allaha od toga. To je temelj širka i kufra…..”

Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao:

Zaista rob izgovori riječ s kojom je Allah zadovoljan, a na koju ne obraća pažnju, te mu Allah zbog nje poveća stepene. I zaista rob izgovori riječ koju Allah mrzi, ne obračajući na nju pažnju, zbog koje će biti bačen u Džehennem.”

Nevevi kaže za ovaj hadis: “Hadis postiče na čuvanje jezika zato onaj ko želi nešto reći treba dobro razmisliti o onom što želi reći prije nego to izgovori. Pa ako uvidi da je u tome korist neka ga izgovori u protivnom neka šuti”

U tom kontekstu Uzvišeni kaže:

وَتَحۡسَبُونَهُ ۥ هَيِّنً۬ا وَهُوَ عِندَ ٱللَّهِ عَظِيمٌ۬

A vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno.”

Na drugom mjestu Allah kaže:

وَمَنۡ أَظۡلَمُ مِمَّنِ ٱفۡتَرَىٰ عَلَى ٱللَّهِ كَذِبًا أَوۡ كَذَّبَ بِـَٔايَـٰتِهِۦۤ‌ۗ إِنَّهُ ۥ لَا يُفۡلِحُ ٱلظَّـٰلِمُونَ
Ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži ili ne priznaje dokaze Njegove? Nepravedni zaista neće uspjeti!”

Ibn Tejmijje kaže: »Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati.».

Iz onog što je prethodilo možemo zaključiti da je na čovjeku obaveza da dobro analizira značenje riječi i posljedice koje za sobom povlači, te da se distancira od izjava za koje ne zna kakve posljedice te izjave povlače za sobom.

– Najjača zabrana među svim zabranama i najveći grijeh je govor o Allahu bez znanja . Zbog toga je spomenuta na četvrtom mjestu zabrana koje su postojale u svim ranijim zakonodavstvima (šerijatima). Ničim se ne može dopustiti, nego može ostati samo kao zabrana. Nije poput strvi, krvi i svinjskog mesa, koji u određenim okolnostima i mogu biti dopušteni.

– Postoje dvije vrste zabrana: zabrana sama po sebi, koja nikad ne može biti dopuštena, i zabrana samo u određenom vremenu.

O nečemu što je samo po sebi zabranjeno, Uzvišeni Allah kaže:

قُلْ إِنَّمَا حَرَّمَ رَبِّيَ الْفَوَاحِشَ مَا ظَهَرَ مِنْهَا وَمَا بَطَنَ

«Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni..» (El-A’raf, 33.).

Potom prelazi na ono što je teže od toga, pa kaže:

وَالإِثْمَ وَالْبَغْيَ بِغَيْرِ الْحَقِّ

«…I grijehe, i neopravdanu primjenu sile…» (El-A’raf, 33.).

Zatim spominje ono što je teže od toga, pa kaže:

وَأَن تُشْرِكُواْ بِاللّهِ مَا لَمْ يُنَزِّلْ بِهِ سُلْطَانًا

«…I da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije…» (El-A’raf, 33.).

Potom spominje ono što je teže od toga, pa kaže:

وَأَن تَقُولُواْ عَلَى اللّهِ مَا لاَ تَعْلَمُونَ
«…I da o Allahu govorite ono što ne znate» (El-A’raf, 33.)

Ovo je najteža zabrana kod Allaha i najveći grijeh. U sebi podrazumijeva laž na Allaha, pripisivanje Allahu onoga što Mu ne dolikuje, promjenu i zamjenu Njegove vjere, negiranje onoga što je Allah potvrdio, a potvrđivanje onoga što je On negirao, uspostavljanje onoga što je On oborio, a obaranje onoga što je On uspostavio, neprijateljstvo prema onome koga je On zaštitio, a prijateljstvo sa Njegovim neprijateljem, ljubav prema onome što Allah mrzi, a mržnju prema onome što Allah voli, opisivanje Allaha sa onim što ne dolikuje Njegovom biću, svojstvima, riječima i djelima.

– Ne postoji zabrana koja je kod Allaha teža od ove, niti postoji grijeh veći od ovog.
– Govor o Allahu bez znanja je osnova širka i nevjerovanja i na njemu su sazdani novotarija i zabluda.
– Temeljna postavka svake zabludjele novotarije u vjeri je govor bez znanja o Allahu.

Baš zato su to tako snažno osporavali prvi muslimani i učenjaci. Na sve moguće načine su upozoravali na opasnost smutnje. U tome su dosegli tačku koju nisu ponovili prilikom negiranja razvrata, nepravde i neprijateljstva. To je stoga što novotarija ruši vjeru i što je njena šteta po vjeru najteža.

– Uzvišeni Allah je osporio svaki postupak kojim se, bez utemeljenja na neoborivom Allahovom dokazu, nešto u Njegovoj vjeri dopušta ili zabranjuje:

ولا تقولوا لما تصف ألسنتكم الكذب هذا حلال وهذا حرام لتفتروا على الله الكذب إن الذين يفترون على الله الكذب لا يفلحون
«I ne govorite neistine jezicima svojim: “Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno”, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti.», (En-Nahl, 116.)

– Jedan od dobrih prethodnika rekao je:

“Neka se pazi svako od vas riječi: ‘Allah je dozvolio ovo, Allah je zabranio ono’, pa da Allah kaže: ‘Slagao si, nisam dozvolio ovo i nisam zabranio ono'”.

Misli se na dopuštanje ili zabranu nečega na osnovu mišljenja, a ne na osnovu dokaza od Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Temelj širka i nevjerovanja je govor o Allahu bez znanja.

Ko Allahu druge smatra ravnim, tvrdi da ga ono čemu se mimo Allaha klanja približava Allahu, da se kod Allaha za njega zauzima, da njegovim posredovanjem ostvaruje svoje potrebe onako kako se to čini pred kraljevima. Svaki mušrik govori o Allahu bez znanja. Govor bez znanja o Allahu u sebi sadrži izokretanje (ta’til) i unošenje novotarije u vjeru. To je širi pojam od pripisivanja Allahu druga, širka. Širk je samo jedan segment govora bez znanja o Allahu.

Zato je laž na Allahovog Poslanika bila razlog ulaska u vatru. Taj položaj (menzil) neodvojiv je od osobe koja to bude činila. To je zato što takva laž u sebi sadrži govor bez znanja o Allahu. Potpuno je isto kao da time otvoreno laže na Njega. Ono što je pridodato Poslaniku, automatski je pridodato i Onome Koji je poslao Poslanika.

– Govor bez znanja o Allahu je otvorena potvora i čista neistina o Allahu:

فمن أظلم ممن افترى على الله كذبا

«…A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu?» (El-Kehf, 15.).