Lijep ahlak je ljepota na dunjaluku, a ponos na ahiretu. Čovjek vrijedi onoliko koliko ima lijepog ahlaka i pohvaljenih svojstava pri sebi! Lijep ahlak je ponos i čast za onoga ko se okitio njime. Mnogo je ljudi koji nemaju velikog imetka ili velikog znanja ili velikog ugleda ili pozicije ali su u svom mjestu poznati i cijenjeni zbog ljudskog držanja i lijepoga ahlaka! Mnogo li je velikih koje je loš ahlak i loše ponašanje učinilo malim, i mnogo li je malih koje je lijep i dobar ahlak učinio velikim! Lijep ahlak i moral je sreća, a loš ahlak i nemoral je nesreća! Osoba lijepog ahlaka je osoba mirnog srca i smirene duše. Takva osoba se navikla na to da podnosi ezijjet i vrijeđanja od ljudi kao i to da sabura na svemu tome nadajući se nagradama koje joj je Allah, dželle šanuhu obećao! Takva osoba se navikla na to da je od koristi ljudima onoliko koliko se može, a ako ne može mnogo valjati ljudima onda takva osoba nastoji makar da im ne nanosi štetu što je takođe dobro djelo. Osoba lijepog ahlaka je ona koja nastoji zadovoljiti i starijeg i mlađeg i sebi ravnog.Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Od vas mi je najdraži onaj ko je najljepšeg ponašanja i ahlaka, koji su drugima vazda na usluzi, kojima su ljudi dragi i koji su dragi ljudima!” (Taberani, El-Mu’udžem El-Sagir, br. 835.)

Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, kaže: Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Džennetlija je onaj kome je Allah, dželle šanuhu, za njegova života, ispunio uši pohvalama ljudi, a džehenemlija je onaj kome je Allah, dželle šanuhu, za njegova života, ispunio uši pogrdama ljudi!” (Ibnu Madždžeh, br. 4224.)

Džabir b.Sulejm, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi vesellem, rekao: “Ako te neki čovjek bude brukao zbog nečega što ti zna, nemoj ti njega brukati u onome što mu znaš; ti ćeš tada imati nagradu a on grijeh, i nemoj nikoga psovati!”(Sahih. Ahmed, 5/63., Ebu Davud, br. 4084.)

Osoba lijepog ahlaka je zabranjena džehennemskoj vatri! Abdullah b. Mes’ud radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao: “Ko bude lahak, blag i blizak –Allah, dželle š’anuhu, ga je zabranio džehennemskoj vatri!” (Ebu Ja’ala, br.5060.)

Aiša radijaAllahu ‘anhu, kazuje: “Jedanput, dok sam bila sa Allahovim Poslanikom sallallahu ‘alejhi ve sellem, pokucao je na vrata jedan čovjek, i on reče: ‘Loš li je taj čovjek.’, a kada je ušao sa njim je blago razgovarao. Nakon što čovjek izađe rekoh mu: ‘Allahov Poslaniče, prvo si mi rekao one riječi, a zatim si prema njemu bio ljubazan?’ ‘Aiša – reče mi – najgori je onaj čovjek kojeg ljudi izbjegavaju bojeći se njegovog zla.'”

Husejn ibn Ali radijaAllahu ‘anhu, je jednom pitao oca Aliju radijaAllahu ‘anhu, o ponašanju Allahovog Poslanika sallallahu ‘alejhi ve sellem, u društvu sagovornika, pa mu Alija radijaAllahu ‘anhu, reče: ‘Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem, je bio uvijek nasmijan, blage naravi i ljubazan. Nije bio grub ni okrutan. Nije prekomjerno dizao glas, nije bio razvratnik, nikoga nije sramotio, niti je bio škrtica. Pretvarao bi se da nevidi ono što ne želi vidjeti. Ne očajava i ne gubi nadu onaj ko od njega nešto traži. Uvijek se klonio triju stvari: prepirke, oholosti i onoga što ga se ne tiče. Tri stvari ga nisu interesirale o drugima: nikoga nije kudio, nikoga nije sramotio i ničije mahane nije otkrivao. Govorio je samo o onome za šta se nadao sevabu. Kada bi govorio, njegovi sagovornici bi ga nepomično slušali oborenih glava (kao da su im na glave ptice sletile), govorili bi tek onda kada zašuti, jedni drugim nisu upadali u riječ. Kada bi jedan govorio ostali su slušali, dok ne završi govor. Govorio bi onaj ko bi prvi uzeo riječ. Smijao bi se onome čemu se drugi smiju, i divio bi se onome čemu se drugi dive. Kada bi došao neki stranac, strpljivo je podnosio njegovu grubost u govoru i kada pita. Čak su njegovi drugovi (ashabi) priželjkivali da im dođe neki stranac. Govorio bi im:’Kada vidite da je nekom nešto potrebno, pomozite mu. Zahvalu je primao samo od onoga ko mu je dorastao. Ničiji govor nije prekidao, sve dok sagovornik ne prekorači granicu, tek tada bi mu zabranio da govori, ili bi ustao.'”