Sulejman b. Abdullah, rahimehullah, u pojašnjenju Kitabu tevhid, kaže:

“Šejhul-Islam je rekao: ‘El-‘Ibadet je pokornost Allahu sa izvršavanjem onoga što je naredio na jezicima Svojih poslanika’.

Takođe je rekao da je ‘ibadet cjelokupni naziv za sve ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan od riječi i djela, javnih i tajnih.

Ibnul-Kajjim kaže: ‘To se gradi na petnaest osnova, onaj ko ih upotpuni upotpunio je stupnjeve robovanja. A to pojašnjava činjenica da je ‘ibadet podijeljen na srce, jezik i udove. A propisi vezani za robovanje se dijele na pet kategorija: vadžib (obavezan), mustehab (poželjan), haram (zabranjen), mekruh (pokuđen) i mubah (opće dopušten). Dok svaki od njih ima udjela u srcu, jeziku i udovima’.

Kurtubi je rekao: ‘Osnova ‘ibadeta je potčinjenost i poniznost. A postupci obveznika u šeri’atu su nazvani ‘ibadetom zato što su se oni obavezali na njihovo ispunjavanje, kao ponizni i potčinjeni Uzvišenom Allahu’.

Ibn-Kesir je rekao: ‘Ibadet u jeziku znači potčinjenost. Pa se kaže: Put je potčinjen ili nije potčinjen; tj. savladan. A u šeri’atu se odnosi na tezu koja sadrži potpunu ljubav, potčinjenost i strah’.

Ovako su naveli i drugi učenjaci mimo njih.”

Muhammed b. Abdu-Latif b. Abdur-Rahman, rahimehullahu te’ala, kaže:

“Uzvišeni Allah je rekao:

Džine i ljude sam stvorio samo zato da Meni u ‘ibadetu budu.” (Ez-Zarijat, 56)

‘…u ‘ibadetu budu’, znači da samo u Njegovu jednoću vjeruju. ‘Ibadet je tevhid, jer je nesuglasnost među poslanicima i njihovim narodima bila u tome, kao što Uzvišeni kaže:

Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu ‘ibadet činite, a taguta se klonite!‘ ” (En-Nahl, 36) ”

Neki od učenjaka Nedžda poznatih po djelu nazvanom ‘Sloboda bića i svojstava od svakog nedostatka i prljavštine ateizma i sumnji’ su rekli:
“Ibadet se dijeli na vrste:

Ubjeđenja, što i jesu osnove, a to je da bude ubijeđen da je Gospodar, Jedan Jedini, Onaj koji stvara i naređuje. U Njegovim rukama je korist i šteta. On je taj Koji nema sudruga, i kod Njega se niko neće zauzimati osim sa Njegovim dopuštenjem, i da nema uistinu onoga ko zaslužuje ‘ibadet osim Njega, i sve drugo što nužno od samog vida uluhijeta.

Od njih su riječi, kao što je izgovaranje riječi tevhida. Onaj ko je ubijeđen u spomenuto ali ne prozbori istom tom riječju nije zaštićen ni njegov imetak ni njegova krv. On će biti poput Iblisa. On je bio ubijeđen u tevhid, čak šta više, potvrdio ga je, ali se nije vladao po onome što mu je Allah naredio, tj. sedždu, pa je počinio kufr. A onaj ko izgovori, ali nije ubijeđen, zaštitit će svoju krv i imetak, a njegov račun će svoditi Allah, dok se na njega odnose propisi o licemjerima tj. munaficima.

Takođe i tjelesni (‘ibadet) kao što je stajanje u namazu, ruku’ i sedžda. Od njih su takođe post, obredi hadždža i tavaf.

I novčani kao što je izdvajanje jednog dijela od imetka izvršavajući ono što je Uzvišeni Allah naredio.
Mnogo je drugih vidova vadžiba i menduba, tjelesnih, novčanih, djelatnih i jezičkih, ali ovo su njihovi glavni vidovi.”

1.Tejsirul azizil hamid str. 31 -32.
2.Dureru sunnije (1 / 567).
3.Medžmuatu resail mel mesail (5 / 672 – 673).