Nakon stvaranja Adema, ‘alejhisselam, prošlo je još neko vrijeme do stvaranja Have. Od Ibn Abbasa, ibn Mesuda i drugih ashaba se prenosi da su rekli: “Iblis je protjeran iz Dženneta, a Adem se nastanio u njemu. Boraveći u Dženetu Adem je osjećao samoću.

Stvaranje

Jednog dana dok je spavao, Allah, dželle we ‘ala, mu uze dio od najkraćeg rebra na lijevoj strani i tu kost prekri mesom. Od nje stvori Havu. Kad se Adem, ‘alejhisselam, probudio ugleda ženu kako sjedi pored njega. Upita je:

-Šta si ti?

-Žena.

-Zašto si stvorena?

-Da se uz mene smiriš!

Potom meleki ugledaše ženu kako razgovara sa Ademom. Nije bila kao on. Htjedoše još jednom ispitati Ademovo znanje. Upitaše ga:

-Kako se zove?

-Hava.

-Zašto Hava?

-Zato što je stvorena od nečeg živog.

Hava je bila apsolutno najljepša ikad stvorena žena na svijetu. Obdarena je bila sa svim najljepšim odlikama žene. To se potvrđuje u sahih hadisima o Ibrahimovoj ženi Sari gdje se kaže kako je ona bila najljepša žena na svijetu, poslije Have.

Život u Džennetu

Nakon toga Adem, ‘alejhisselam, i Hava, Allahovom voljom, nastaniše Džennet. Gospodar im reče:

“O Ademe! Živite ti i tvoja žena u Džennetu i jedite u njemu koliko hoćete i odakle god želite, ali se ovom drvetu ne približavajte, pa da sami sebi nepravdu učinite.” (El-Bekare, 20.)

Džennet je prostran kao nebesa i Zemlja. U njemu im je bilo sve dozvoljeno. Tamo nisu ni glad, ni žeđ, ni umor, ni žegu osjećali. Allah, dželle we ‘ala, ih je upozorio da im je šejtan otvoreni neprijatelj i da nikako ne dozvole da on bude uzrok njihovom izlasku iz Dženneta. Ali šejtan nije prestajao činiti vesvese dok ih ne navede da okuse plodove zabranjenog drveta. Neki kažu da je to bila smokva, drugi da je to jabuka, neki opet navode da je to vinova loza. Prva koja je kušala plod bila je Hava. I ona ubijedi Adema da i on proba. Tada im se ukazaše stidna mjesta njihova. To je bilo takvo drvo da bi onaj ko jede njegov plod morao vršiti nuždu, a u Džennetu se ne vrši nužda. Postidješe se i Adem i Hava. Adem je trčeći bježao sa tog mjesta, ali mu se kosa zakačila za jedno drvo, pa ga je isčupao. Tada ga je Milostivi zovnuo:

-Ademe! Je li to od Mene bježiš?

Čuvši dozivanje Milostivog, Adem je rekao:

-Gospodaru! Ne, nego me je stid.

Oboje se pokajaše i od Gospodara oprost moliše:

“Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (El-Ea’raf, 23.)