Prva obaveza robova je spoznaja Allaha, tebareke we te’ala, putem tewhida koji se dijeli na tri vrste: tewhidur-rububijje, tewhidul-uluhijje i tewhidul-esmai wes-sifati.

Kaže Uzvišeni Allah, subhanehu we te’ala, Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem:

“Znaj da nema boga osim Allaha!” (Muhammad 19)

Kaže Uzvišeni Allah Ummetu Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem:

„Znajte da je Allah vaš zaštitnik.” (Al-Anfal 40)

„onda znajte da se on objavljuje samo s Allahovim znanjem i da nema boga osim Njega – zato muslimani postanite!” (Hud 14)

Ovim kur’anskim ajetima je naređena spoznaja Allaha, tebareke we te’ala, a riječima:

“Recite: “Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama” (Al-Baqara 136), je naređeno priznavanje i svjedočenje onoga što je spoznato.

Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, ukazuje na ono na što ukazuju i prethodno citirani ajeti. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem:
“Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema (istinskog) boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i poslanik i dok ne budu obavljali namaz i davali zekat. Pa ako to urade sačuvali su od mene svoje živote i imetke osim ako to bude naređeno propisima Islama, a Allahu će račun polagati.”

Spoznaja Allaha, tebareke we te’ala, je najveća obaveza Allahovih robova, a Njega će Njegovi robovi spoznati putem tri vrste tewhida:

1. Tewhidur-rububijje, a znači:

“Čvrsto ubjeđenje da je Uzvišeni Allah Gospodar svega, da je sve u Njegovoj vlasti, sve je stvorio i sve opskrbljuje. On jedini oživljava i usmrćuje, donosi korist i nanosi štetu. On jedini udovoljava molbi (dovi) kad se (rob) nađe u bezizlaznoj situaciji. Sve je u njegovim rukama. U njegovim rukama je svako dobro. On je moćan da uradi šta hoće i nema u tome sudruga. U ovu vrstu tewhida ulazi vjerovanja u kader (Allahovo određenje – da sve što se događa i zbiva biva Allahovom voljom i određenjem).”
O tome nam Uzvišeni Allah kaže:

“Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!” (Al-A’raf 54)

Ova vrsta tewhida nije dovoljna robu da postane musliman nego je obavezan da ostvariti i drugu vrstu tewhida – tewhidul-uluhijje, koja je neizostavni rezultat tewhidul-uluhijjeta. Uzvišeni Allah, tebareke we te’ala, nam govori o mušricima koji su priznavali da prva vrsta tewhida (tewihur-rububijje) pripada samo Allahu.

“Upitaj: Ko vas hrani s neba i iz Zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo i ko upravlja svim?Allah, reći će oni. A ti reci: Pa zašto Ga se onda ne bojite?” (Yunus 31)

“A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: ‘Allah!” (Az-Zukhruf 87)
“A ako ih upitaš: ‘Ko s neba spušta i s njom mrtvu Zemlju oživljava?’, sigurno će reći: ‘Allah!’, a ti reci: ‘Hvala Allahu!’, ali većina njih ne shvata.” (Al-Ankabut 63)
“Onaj Koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i Koji zlo otklanja i Koji vas na Zemlji jedne drugima smjenjuje – Zar pored Allaha postoji drugi bog?! Kako nikako vi pouku da primite!?” (An-Naml 62)
Mušrici su znali da sve ovo pripada jedinom Allahu, tebareke we te’ala, ali i pored toga nisu bili muslimani. Kaže Uzvišeni:
“Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.” (Yusuf 106)
Ibn ‘Abbas, El-Hasen, Mudžahid, ‘Amir, Eš-Ša’bi i većina mufessira su rekli: “Većina ljudi (nevjernika) su vjerovali u Allaha putem prve vrste tewhida (tewvhidur-rububijjeta) a pridruživali su mu sudruga u drugoj vrsti tewhida, tj. u ‘ibadetu.”
Značenje njihovog imana je priznavanje da je On njihov Gospodar Koji ih je stvorio i Koji upravlja, a značenje njihovog širka (pridruživanja sudruga) je obožavanje još nečega drugog pored Allaha.
Mušrici su vjerovali da je Allah Tvorac, da daje opskrbu, da oživljava i usmrćuje ali su pored toga robovali drugim božanstvima govoreći da od njih traže da ih samo približe Allahu.
“Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.” (Az-Zumar 3)
Prenio je El-Vahidi od mufessira da mušrici obožavaju ta božanstva kako bi se ona kod Allaha zauzimala za njih. A Katade kaže:
“Oni bi na pitanja: Ko je vaš Gospodar? Ko je vaš Tvorac? Ko je Stvoritelj nebesa i Zemlje i ko spušta s neba kišu? – odgovarali: ’Allah’. Bilo bi im rečeno: A šta znači vaše obožavanje kipova? ‘Da nas približe Allahu i da se za nas kod Njega zauzimaju’ – rekli bi oni.
Isti slučaj je i sa onima koji su za bogove svoje uzeli svećenike svoje i monahe svoje smatrajući da mrtvi imaju moć koju ima jedino Allah, tebareke we te’ala. Kaže Uzvišeni:“Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje, i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina. A naređeno im je da samo jednom Bogu ibadet čine – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju.” (At-Tawba 31)
Svećenici ovdje označavaju učene ljude, a monasi su isposnici. Ovaj ajet je Allahov Poslanik, salallahu ‘alejhi we sellem, protumačio ‘Adijju b. Hatimu. To se desilo kad mu je on došao kao musliman. Ušao je Allahov Poslanik, salallahu ‘alejhi we sellem, i on mu je proučio ovaj ajet. ‘Adij je rekao: “Oni ih uistinu nisu obožavali.” Rekao je (Allahov Poslanik, salallahu ‘alejhi we sellem): “Naprotiv, oni su im zabranjivali što je dozvoljeno, a dozvoljavali im što je zabranjeno, pa su ih slijedili, i to je njihovo obožavanje.”
Vjerovanje u Allaha, tebareke we te’ala, putem tewhidur-rububijjeta nije dovoljno da izvede čovjeka iz nevjerstva, nego je potreban i tewhidul-uluhijje.
Obaveza svakog razumnog insana je da razmisli o stanju u kojem su živjeli mekkanski mušrici. Potvrđivali su prvu vrstu tewhida i neke dijelove tewhidul-esmai wes-sifati, ali ipak nisu postali mu’mini. Njihova krv je prolivena, žene zarobljavane i imeci plijenjeni i to iz samo jednog razloga, a on je: pripisivanje Allahu sudruga u tewhidul-uluhijjetu, koji ima značenje la ilahe illallah.2. Tewhidul-uluhijje, znači:“Čvrsto ubjeđenje da je samo Allah, tebareke we te’ala, istinski bog i da drugog boga nema i upućivanje svih vrsta ‘ibadeta samo Njemu.” Ova vrsta tewhida se temelji na iskrenom robovanju Uzvišenom Allahu, subhanehu we te’ala, putem ljubavi, straha, nade, tewekkula (oslonjanja na Allaha), želje, strahopoštovanja i dove Jedinom Allahu, subhanehu we te’ala. Na ovo se nadovezuje iskreno poklanjanje svih vrsta ‘ibadeta, suštinskih i formalnih, jedinom Allahu, tebareke we te’ala, Koji nema sudruga. Ništa od ‘ibadeta ne smije se pokloniti nekom drugom mimo Allaha, subhanehu we te’ala, ni bliskom meleku, ni poslanom poslaniku a da o drugima i ne govorimo.

Ovu vrstu tewhida sadržavaju riječi Uzvišenog Allaha, subhanehu we te’ala:

“Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo.” (Al-Fatiha 5)

”Zato se samo Njemu klanjaj i samo se u Njega uzdaj! A Gospodar tvoj motri na ono što radite.” (Hud 123)
“A ako oni glavu okrenu, ti reci: ‘Meni je dovoljan Allah, nema boga osim Njega: Samo se uzdam u Njega, On je Gospodar Arša veličanstvenoga!” (At-Tawba 129)
“On je Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, zato samo Njemu ibadet čini i u tome budi ustrajan! Znaš li da ima neko Njemu sličan?“ (Maryam 65)
“U Njega se uzdam i Njemu se obraćam.” (AŠ-Šura 10)
“Ti se pouzdaj u Živog, Koji ne može umrijeti, i veličaj Ga, i hvali! A dovoljno je to što grijehe robova Svojih zna.” (Al-Furqan 58)
“…i sve dok si živ, Gospodaru svome ibadet čini!” (Al-Hidžr 99)
Ovaj tewhid je početak i kraj vjere, njena suština i vanjština, prvo i posljednje čemu su pozivali poslanici. On (tewhidul-uluhijje) ima značenje la ilahe illallah (Nema (istinskog) boga osim Allaha).
Bog je ono što se obožava i čemu se robuje ljubavlju, strahopoštovanjem, veličanjem, slavljenjem i svim (ostalim) vrstama ‘ibadeta.
Zbog ovog tewhida su stvorena stvorenja, poslani poslanici i objavljene knjige (objave). Ovaj tewhid je podijelio ljude na mu’mine i kafire, sretne stanovnike Dženneta i nesretne stanovnike Džehennema.Kaže Uzvišeni:
“O ljudi, budite u ibadetu Gospodaru svome, Koji je stvorio vas i one prije vas, da biste bili bogobojazni.” (Al-Baqara 21)
Ovo je prva naredba u Kur’anu.“Mi smo poslali Nuha narodu njegovu, i on je govorio: ‘O narode moj, samo Allahu ibadet činite, vi drugog boga osim Njega nemate; zar se ne bojite?” (Al-Mu’minun 23)
Ovo je poziv prvog Poslanika nakon pojave širka.

Hud, ‘alejhis-salatu wes-selam, je govorio svom narodu: 
“O narode moj, Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate.” (Al-A’raf 65)

Salih, ‘alejhis-selam, je govorio svom narodu: 
“O narode moj, Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate.” (Hud 61)

Šu’ajb, ‘alejhis-selam, je govorio svom narodu: 
“O narode moj, Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate.” (Al-A’raf 85)
Ibrahim, ‘alejhis-selam, je govorio svom narodu: 
“Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome Koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” (Al-An’am 79)
Kaže Uzvišeni:
“Prije tebe ni jednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato Meni ‘ibadet činite!”
(Al-Anbiya 25)
Kaže Uzvišeni: 
“A pitaj one koje smo prije tebe od Naših poslanika poslali – da li smo Mi naređivali da se, osim Svemilosnog, božanstva obožavaju?” (Az-Zukhruf 45)
Kaže Uzvišeni: 
“Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju.” (Adh-Dhariyat 56) 
Rekao je Hirakl Ebu Sufjanu kada ga je pitao o Allahovom Poslaniku, salallahu ‘alejhi we sellem:
“Šta vam naređuje?” Rekao sam (kaže Ebu Sufjan): ‘Govori nam: “Allaha samo obožavajte i ništa Mu kao sudruga ne pripisujte, i ostavite ono što vam govore očevi vaši.”
Rekao je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, Mu’azu b. Džebelu, radijallahu ‘anhu: “Doći ćeš narodu – sljedbenicima Knjige pa neka bude prvo čemu ćeš ih pozivati svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha.” U drugoj predaji stoji: “…da iskažu Allahovu Jednoću.”
Ovaj tewhid je i prva i posljednja obaveza. Njime čovjek postaje musliman i on je zadnje s čime se napušta dunjaluk, kako to kaže Allahov Poslanik, salallahu ‘alejhi we sellem:
“Kome posljednje riječi (u životu na ovom svijetu) budu la ilahe illallah ući će u Džennet.”
Kaže Allahov Poslanik, salallahu ‘alejhi we sellem:
“Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema (istinskog) boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem, Allahov Poslanik….”
3.Tewhidul-esmai wes-sifati, znači:”Čvrsto ubjeđenje da Allahu, subhanehu we te’ala, pripadaju sva imena i svojstva savršenstva, da je On daleko od svih atributa nepotpunosti i da se On Svojim svojstvima odlikuje nad svim stvorenjima; svojstvima i imenima koja su nama poznata samo iz Njegovih riječi i riječi Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, bez ikakve njihove izmjene, bez njihovog cjelokupnog ili pojedinačnog negiranja, bez pokušaja spoznaje njihove kakvoće ili poređenja sa svojstvima stvorenja.”