Onaj kome dođu sumnje i ostave traga ne njegovo srce tako da ono počne sumnjati, i kada navale strasti navedu ga na grijeh ili ga odvrate od Allahovih naredbi, dokazao je time da njegov iman nije ispravan i iskren

Kaže Allah dželle š’anuhu: „Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: „Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” Komentarišući ovaj ajet islamski učenjak Abdurrahman ibn Nasir es-Sa’di (1307h – 1376h) kaže: „Allah dželle š’anuhu nas obavještava da Njegova savršena mudrost ne dopušta da svaki onaj koji kaže: „Ja sam vjernik” i sebi pripiše iman (vjerovanje), ostane na tome, miran od iskušenja i patnji i onoga što će uzdrmati njegov iman. Kada bi bilo tako, onda se ne bi mogao razlikovati iskreni od lašca, i onaj koji će potvrditi ono što govori, od onoga koji će to pogaziti. Allahov sunnet je da prvake iz ovog ummeta iskušava blagostanjem, lahkoćom, tegobom, onim što vole i što mrze da budu iskušani, bogatstvom, siromaštvom, davanjem pobjede nevjernicima nad njima, borbom nevjernika riječju i djelom protiv njih i drugim vrstama iskušenja. Sva ta iskušenja vraćaju se na dvije stvari: sumnje koje su oprečne čvrstom ubjeđenju (akidetu) i strasti koje su oprečne čvrstoj volji (odlučnosti). Kada čovjeku dođu sumnje, a on ostane čvrst u svome vjerovanju, ne poljulja se i odbije te sumnje istinom koje se prihvatio i kada mu budu nadirale strasti koje ga vode ka grijesima i nepokornost Allahu, dželle š’anuhu, i odvraćaju ga od onoga što je Allah i Njegov Poslanik naredio, a on bude radio onako kako zahtijeva njegov iman, dokazao je time da je njegovo vjerovanje ispravno i iskreno. Suprotno tome, onaj kome dođu sumnje i ostave traga na njegovo srce tako da ono počne sumnjati, i kada navale strasti navedu ga na grijeh ili ga odvrate od Allahovih naredbi, dokazao je time da njegov iman nije ispravan i iskren.
(Tefsiru-l-kerimi-r-rahman fi tefsiri kelami-l-mennani 576 str.).

Rekao je Ibnu-l-Kajjim: “Slast i bol su dvije nužnosti sa kojima se susreće svaki čovjek. Međutim, velika je razlika između kratkotrajne, male i prolazne slasti i boli vječne, velike i neprolazne. Onaj ko misli da ga nikada neće pogoditi bol, njegova misao najlažnija misao. Čovjek je stvorenje koje nužno biva izloženo, slastima i bolovima, sreći i tuzi, radosti i brizi…”

Da bi čovjek prebrodio iskušenja i iz njih izašao sačuvan (na pravom putu) i sa nagradom koju je Allah pripremio za njega, nužno je da pri sebi ima sljedeće dvije osobine:

SABUR (STRPLJENJE)

Kaže Ibnu-l-Kajjim: „Rekao je Allah, dželle š’anuhu: “O vjernici, strpite se, budite izdržljivi i na Allahovim granicama bdijte.” (prijevod značenja, Ali – Imran 200.) „Budite strpljivi” – sa samim sobom, “Budite izdržljivi” – sa neprijateljima i „Na Allahovim granicama bdijte” – budite čvrsti i pripremajte se. Kako god pripravnost (bdijenje na granicama) znači bivanje na granicama da ne bi prodro neprijatelj, tako isto znači bivanje na granici srca kako u njega ne bi prodro šejtan, osvojio ga i zavladao njime. Allah, dželle š’anuhu, naredio je: lijepi sabur (sabrun – džemilun), lijepo uzvraćanje (safhun – džemilun), lijepo izbjegavanje (hedžrun – džemilun). Čuo sam šejhu-l-Islama Ibn Tejmijju kada kaže: “Lijepi sabur je onaj u kome nema jadikovanja. Lijepo uzvraćanje je ono u kome nema ukoravanja. Lijepo izbjegavanje je ono u kome nema nanošenja neugodnosti. Strpljenjem se izdvaja ispravna ljubav od one koja je manjkava, i iskrena od lažne… Zbog toga je ljubav većine ljudi lažna, jer su tvrdili da vole Allaha, a kad ih je On iskušao, nestalo je te njihove „istinske ljubavi”, i nisu ostali čvrsti, osim onih koji su se strpili.”

JEKIN (UBJEĐENJE)

Kaže Ibnu-l-Kajjim u Medaridži-Salikun: „Druga stvar koja mora biti uz strpljenje (sabur) jeste jekin (ubjeđenje). Ubjeđenje je za iman ono što je duša za tijelo. Kada se spoje sabur i jekin, postiže se vođstvo u vjeri, kao što kaže Uzvišeni: „Mi smo ih učinili vođama koji su po našoj zapovijedi na pravi put upućivali, nakon što su se strpili i u Naše ajete bili ubijeđeni.” (Prijevod značenja, Sedžde 24.).