Rekao je šejh Abdurrahman ibn Hasan, Allah mu se Uzvišeni smilovao, u svome komentaru na „Kitabu-t-tewhid“:

„Njegove riječi da onaj ko posvjedoči „la ilahe illallah“ (da nema drugog Boga osim Allaha) tj. onaj koji ih izgovara shvatajući njeno značenje, radeći po onome što one nalažu, tajno i javno, pa je neophodno po pitanju šehadeta znanje, uvjerenje i rad po onome na šta ta riječ upućuje.

Kao što je rekao Allah Uzvišeni: „znaj da nema Boga osim Allaha“ (Muhammed, 19.)

 „osim oni koji svjedoče Istinu i koji je znaju“ (Ez-Zuhruf, 86.)

Što se tiče njenog pukog izgovaranja bez spoznaje njenog značenja, te bez uvjerenja i rada po onome što nalaže od odricanja od širka, iskrenosti u govoru i djelu, govoru srca i jezika, te djela srca i udova -nema nikakve koristi po konsenzusu.“

Šejh Sulejman ibn Abdullah, Allah mu se smilovao, kaže:

„Njegov govor ‘ko svjedoči da nema drugog Boga osim Allaha’ tj. ko izgovara ove riječi znajući njihovo značenje, radeći po onome što nalažu, tajno i javno, kao što upućuje na to Njegov govor: „znaj da nema Boga osim Allaha“ (Muhammed, 19.)

I Njegov govor: „osim oni koji svjedoče Istinu i koji je znaju“ (Ez-Zuhruf, 86.)
 
A što se tiče pukog izgovora bez spoznaje njihovog značenja, niti rada po onome što nalažu, pa to je beskorisno po konsenzusu.

U hadisu je ono što upučuje na ovo, a to je njegov govor ‘ko posvjedoči’, pa kako će posvjedočiti, a ne zna, a puko izgovaranje nečega se ne naziva svjedočenjem istog.“

Rekao je šejh Abdurrahman ibn Hasan, Allah mu se smilovao:

„Znaj, Allah ti se smilovao, da riječ ihlasa da nema drugog Boga osim Allaha, neće koristiti onome ko je izgovara osim sa spoznajom njenog značenja, a to je da ona negira božanstvenost svega osim Allaha, pa odricanje od širka u ‘ibadetu, te činjenje Allaha Uzvišenog jednim sa svim vrstama ‘ibadeta, kao što kaže Uzvišeni:

„Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da nikome osim Allahu ‘ibadet ne činimo, da nikoga Njemu ne pridružujemo (tj. Njemu širk ne činimo op.a.) i da jedni druge ne uzimamo, pored Allaha, kao gospodare!” (Ali-‘Imran, 64.)
 
I značenje „nama i vama zajedničke“ tj. da budemo isti, mi i vi u ograničavanju ‘ibadeta samo Allahu i ostavljanju cjelokupnog širka.“
Šartovi ispravnosti šehadeta:
Učenjaci su za riječi iskrenosti – šehadet – naveli sedam uslova koje su neki izrecitovali kroz stihove:
“Znanje, uvjerenje, iskrenost i tvoje potvrđivanje sa ljubavlju, potcinjenjem i prihvatanjem toga .. !’
Ovi uslovi su uzeti iz tekstova dalekosežnim i dugogodišnjim proučavanjem i iščitavanjem dokaza iz Kur’ana i sunneta. Neki su dodali osmi uslov i izrecitovali ga u stihu, kazavši: Osmi je uslov dodan, tvoje nevjerovanje u sve ono što je mimo Boga, od ortaka koji su obožavani.
Ovaj šart je preuzet iz riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Onaj ko kaže la ilahe illallah i ko ne vjeruje u sve što se obožava mimo Allaha, njegov imetak i krv su zabranjeni.”
Šejh Muhammed b. Abdulvehhab u djelu Kitabut-tevhid navodi ovaj hadis, pa kaže: “Ovo je nešto najveličanstvenije čime je protumačeno la ilahe illallah, jer puko izgovaranje ove riječi podrazumijeva zaštitu krvi i imetka, a ne samo spoznaja njenog značenja sa izgovorom, pa ni potvrda, osim ako ne bude prizivao u dovama nikoga osim Allaha Jedinog, koji nema ortaka. Njegov imetak i krv neće biti zabranjeni sve dok ne doda nevjerovanje u sve ono što se obožava mimo Allaha. Ako bude posumnjao ili se dvoumio, njegov imetak i krv neće biti zabranjeni..:’
Značenje ovog uslova je da se postigne uvjerenje u neispravnost ‘ibadeta svemu onome što je mimo Allaha i da je svako ko usmjeri nešto od čistog Allahovog prava nekome mimo Njega zabludjeli mušrik. Sve ono što se obožava mimo Allaha poput: mezarja, turbeta, mauzoleja, nekih mjesta i drugih stvari, produkt su neznanja mušrika i njihovih izmišljotina. Onaj ko odobri nešto od ovoga, posumnja u njihovu ispravnost ili se bude dvoumio oko neispravnosti onoga na čemu su oni, nije ispravni monoteista – muvehhid, odnosno pripadnik tevhida, makar ta osoba izgovarala la ilahe illallah i makar ne obožavala nikoga osim Allaha.
Dakle, pored svega toga, ovih sedam uslova su poznati u knjigama imama da’ve, Allah im se smilovao. Neke od njih ćemo navesti sa dokazima i pojašnjenjem.
Prvi uslov: Znanje, suprotno njega je neznanje
Dokaz tome su rijeci Uzvišenog: “Znaj da nema istinskog božanstva osim Allaha!”..  (Muhammed, 19.)
Muslim bilježi predaju od Osmana, radijallahu ‘anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko umre znajući la ilahe illallah, ući će u Džennet.” (Sahih Muslim sa Nevevijevim komentarom, 1 /2 1 8.)Ovim se podrazumijeva istinsko znanje koje zahtijeva šehadet i djela koje nalaže svaki od njegovih dvaju dijelova. Suprotno od znanja je neznanje ili džehl, koji je doveo mušrike današnjice do toga da se suprotstave šehadetu.Nisu znali značenje riječi ‘Bog’ niti su znali šta znače negacija i potvrda koja se nalazi u šehadetu. Zapostavili su činjenicu da se od ovih riječi traži njihovo suštinsko značenje. To je bilo ono čemu su se suprotstavili mušrici koji su znali pravo značenje šehadeta. Rekli su: “Zar on da bogove svede na Boga jednog?’ (Sad, 5.)I rekli su: “Idite i ustrajte uz božanstva svoja!” (Sad, 6.)
Drugi uslov: Uvjerenje, suprotno od njega su sumnja, suzdržanost, sumnjičavost i dvoumica.
To znači da onaj ko izgovori šehadet mora biti uvjeren u srcu i čvrsto vjerovati u ispravnost onoga što je izrekao. Dakle, treba biti uvjeren u Allahovu božanstvenost, ispravnost Muhammedovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vjerovjesništva i neispravnost božanstvenosti svakog drugog mimo Allaha u bilo kojem smislu i neispravnost bilo koga ko se pozove na vjerovjesništvo nakon Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ako posumnja u ispravnost ovog značenja, ili se sustegne od osude o neispravnosti obožavanja nekoga mimo Allaha, onda mu ovaj šehadet neće koristiti. Dokaz ovog uslova je hadis kojeg bilježi Muslim od Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je rekao za šehadet: “Koji god rob da se susretne sa Allahom, imajući ovaj šehadet i ne sumnjajući u njega, ući će u Džennet” (Sahih Muslim sa Nevevijevim komentarom, 11221.)U Sahihu od Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi se da mu je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Koga god sretneš iza ovog zida da svjedoči la ilahe illallah, imajući srčano uvjerenje u njih, obraduj ga Džennetom.” (Bilježi ga Muslim, 231 i drugi.)Allah je pohvalio vjernike riječima: Pravi su vjernici samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju i poslije više ne sumnjaju?’ (El-Hudžurat, 15.)
…i čija se srca kolebaju, pa su u sumnji svojoj neodlučni?’ (Et-Tevbe, 45.)Od Ibn-Mesuda, radijallahu ‘anhu, prenosi se da je rekao: “Strpljivost je pola imana, a uvjerenje je iman u cjelosti:’ (Buharija ga spominje sa komentarom kao što je u Fethu, 1145.)Onaj ko je uvjeren u značenje šehadeta i njegovi spoljašnji udovi čine ‘ibadet samo Jedinom Gospodaru i pokoravaju se Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem.Hafiz kaže da ga je Taberani spojio sa vjerodostojnim lancem kao i Ebu-Nuajm u El-hilje.Treći uslov: Prihvatanje, koje je suprotno odbacivanju

Postoje ljudi koji znaju značenje šehadeta i uvjereni su u ono na šta ukazuje, ali odbijaju ga iz oholosti i zavisti. Ovo je stanje jevrejskih i kršcanskih učenjaka. Posvjedočili su božanstvenost Jedinom Allahu, spoznali su Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, isto onako kao što poznaju svoje sinove, ali, i pored toga, nisu ga prihvatili; “Iz lične zlobe svoje, nakon što im je istina jasnom postala!” (El-Bekare, 109.)

Isto ovako su mušrici znali za značenje la ilahe illallah i istinitost Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ali su se uzoholili i nisu ga prihvatili, kao što Uzvišeni kaže: “Kad im se govorilo: ‘Samo je Allah Bog!’ – oni su se oholili:’ (Es-Saffat, 35.)

Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: “Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego zulumćari poriču Allahove riječi:’ (El-En’ am, 33.)

Četvrti uslov: Potčinjenost koja je suprotna neslijeđenju
Razlika između potčinjenosti i prihvatanja je u tome što se pod potčinjenošcu podrazumijeva slijeđenje, a prihvatanje je isticanje ispravnosti
značenja tih riječi iz govora. Obje riječi nužno nalažu slijeđenje. Međutim, potčinjenost je predanost sa pokornošcu, što znači da se čovjek ne buni kada su u pitanju Allahovi propisi.

Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:l povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se!’ (Ez-Zumer, 54.)
Uzvišeni također kaže:
Ko je bolje vjere od onoga ko je predao svoje lice Allahu, a dobročinitelj je!’ (En-Nisa, 1 25.)
U drugom ajetu Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu!’ (Lukman, 22.)

Ovo je ta potčinjenost Allahu sa obožavanjem samo Njega. Što se tiče potčinjenosti Vjerovjesniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, to podrazumijeva prihvatanje njegovog sunneta, slijeđenje onoga sa čime je došao i zadovoljstva njegovim presudama. Allah, subhanehu ve te’ala, je to spomenuo u riječima: “I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, a potom u dušama svojim tegobe ne osjete za ono što si odredio i sasvim se ne predaju!” (En-Nisa, 65.)

Allah, subhanehu ve te’ala, uslovio je da u ispravnosti njihovog imana bude totalna predanost Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovim presudama, što znači da se potčine i prihvate ono sa čime je došao od svog Gospodara.

Peti uslov: Potvrđivanje koje je suprotno laži
Ovaj uslov je spomenut u vjerodostojnom hadisu da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko istinski kaže la ilahe illallah, potvrđujući to istinski iz svog srca, ući će u Džennet.’ (Bilježi ga Ahmed u Musnedu, 4/1 6, od Ferae el-Džuhenija. Takoðer ga bilježi Ahmed, 4/402, od Ebu-Musa’a, radijallahu ‘anhu.)

Onaj ko izgovori šehadet jezikom, a negira njegovo značenje srcem, onda mu to neće koristiti. Allah, subhanehu ve te’ala, rekao je za munafike da su rekli: “Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov Poslanik! (El-Munafikun, l.)
Allah im je na to odgovorio riječima:
‘! . .i Allah zna da si ti, zaista, Njegov Poslanik,
. . a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci? (El-Munaflkun, l.)

Također, Uzvišeni je dokazao njihove laži riječima:

”Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i drugi svijet; a nisu vjernici!” (El-Bekare, 8.)

Šesti uslov: Iskrenost koja je suprotna širku i licemjerstvu
Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:‘! .. zato Allahu robuj iskreno Mu ispovijedajući vjeru. Iskreno ispovijedanje vjere pripada samo Allahu!” (Ez-Zumer, 2-3.)
U drugom ajetu Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: “Reci: ‘Meni se naređuje da robujem Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru:” (Ez-Zumer, ll.)
I kaže: “Reci: ‘Samo Allahu ‘ibadet činim, iskreno Mu ispovijedajući vjeru:” (Ez-Zumer, 14.)

U Sahihu-l-Buhari se od Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, bilježi da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve selem, rekao: “Ljudi koji će se na Sudnjem danu najviše radovati mom šefa’atu su oni koji iskreno, bez primjese širka, kažu la ilahe illallah”. (Hadis se nalazi u Sahihul-Buhari, br. 99.)

Isto to značenje se nalazi u hadisu od ‘Utbana kada je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Allah je zabranio Vatri da prži onoga ko kaže la ilahe illallah, želeci time samo Allahovo Lice…’ (Hadis se bilježi kod Buharije1 br. 425, i kod Muslima, 11242.)
Abdullah b. Abdurrahman b. Džibrin

Iskrenost podrazumijeva da svaki vid ‘ibadeta bude usmjeren samo Allahu, a nikako da se išta od toga posveti nekom drugom niti bliskom meleku niti poslanom vjerovjesniku. Isti je slučaj sa iskrenošcu u pogledu slijeđenja Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem – zadovoljit će se samo njegovim sunnetom, njegovim presudama, a klonit će se novotarija i suprotstavljanja njemu i njegovom sunnetu. Isti je slučaj sa prihvatanjem njegovog suda i odbacivanjem zakona koje su ljudi postavili, ili običaj kojeg su izmislili, a što se svakako ne podudara sa šerijatom. Onaj ko se zadovolji ovim zakonima, ili sudi po njima, nije od onih koji su iskreni.

Sedmi uslov: Ljubav koja je suprotna od prezira i mržnje
Obaveza svakog roba je da voli Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da voli sve riječi i djela koja On voli, kao i da voli Allahove evlije i Njemu pokorne robove. Ako ova ljubav bude valjana, ispoljit će se i njeni tjelesni tragovi. S tim u vezi, svaki iskreni Allahov rob će uvijek biti pokoran Allahu i slijedit će Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Istinski će robovati Allahu, subhanehu ve te’ala. Osjećat će užitak u pokornosti Njemu. Hitat će prema svemu onome što voli njegov Zaštitinik od riječi i djela. Primjetit ćeš kako se pazi i udaljava od grijeha, kako se ljuti na one koji ih čine i kori ih zbog toga, pa makar ti grijesi bili i privlačni ljudskoj duši i neuobičajeno lijepi. To je zbog toga što on zna da je Vatra okružena strastima, a Džennet poteškoćama. Kada se ovako što primijeni, za takvu osobu kažemo da je iskrena u svojoj ljubavi!

Kada je Zunnun el-Misri, rahimehullah, bio upitan: “Kada ću zavoljeti svog Gospdara?” On je odgovorio: “Kada ono što On mrzi bude kod tebe granica tvog strpljenja:’
Neki su rekli: “Onaj ko tvrdi da voli Allaha, ali se ne ponaša po tome, njegova tvrdnja je neistinita”.
Allah, subhanehu ve te’ala, postavio je da uslov Njegove ljubavi bude slijeđenje Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao što Uzvišeni kaže: “Reci: ‘Ako vi Allaha volite, onda mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!”‘

Prethodno smo spomenuli neke od dokaza ljubavi prema Vjerovjesniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i nužna djela koja povlače za sobom. Na isti način se dokazuje i ljubav prema Allahu, subhanehu ve te’ala.