Zapamćeno je još jedno obraćanje Omera, radijAllahu ‘anhu, koje je kazao onda kada se pobojao da ga zbog njegove žestine ljudi neće smjeti nasavjetovati.

Stajao je ispred ljudi obraćajući im se slijedećim riječima: – O ljudi, šta biste rekli kad bih ja zbog dunjaluka ovako nadmeno podigao svoju glavu?!

Želio je znati kako bi se ljudi čiji je on vođa ponašali kad bi ga dunjaluk  obuzeo i kad bi dunjaluku dao prednost nad islamom i muslimanima.

Ljudi su šutjeli. Od straha niko ništa ne reče. Omer, radijAllahu ‘anhu, ponovi isto pitanje: – Šta biste rekli kad bih ja zbog dunjaluka ovako nadmeno podigao svoju glavu?!

Opet niko ništa ne reče. On ponovi isto pitanje treći put, nakon čega ustade jedan ashab i reče: – Allaha mi, vladaru pravovjernih, kad bi ti zbog dunjaluka glavu
tako nadmeno podigao, mi bismo našim sabljama uradili ovo.

Ovaj ashab se nije bojao i otvoreno mu je rekao da bi ga oni pogubili, bez obzira na njegovu snagu i žestinu.
….. Želeći da ga zaplaši, Omer povika snažnim glasom: – Šta si rekao?!

– Allaha mi, vladaru pravovjernih, kad bi ti zbog dunjaluka glavu tako nadmeno podigao, mi bismo našim sabljama uradili ovo.

– Hvala Allahu – reče Omer – pobojao sam se da neće niko ustati i podići svoj glas. Bojao sam se za sebe da me niko, bojeći me se, neće smjeti posavjetovati. Sad sam miran!

Omeru, radijAllahu ‘anhu, bilo je jako važno da ga ima ko posavjetovati, ukazati mu na grešku i usmjeriti ga.