Put da’ve nimalo nije ugodan. On nije prostrt svilom i kadifom, niti je okićen cvijećem. Naprotiv, to je težak, mukotrpan i kamenit put, prepun prepreka i trnja. Uzvišeni Allah kaže: Naređuj dobro, sprečavaj lose i strpi se na onome što te zadesi. (Lukman, 7.)
Naredba o širenju da’ve je popraćena imperativom na strpljenje, čime hoće da se kaže da onaj ko se ne naoruža strpljenjem ne može podnijeti ni teret da’ve. Poslanikova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, biografija je prepuna primjera koji govore o strpljenju. U njoj možemo pročitati da je Poslanik sallallahu ‘alejhi ve selem pozivao Allahu strpljivo, nadajući se Njegovoj nagradi i savjetujući svoj narod, uprkos utjerivanju u laž, zlostavljanjima i ismijavanju. Jedan od njih je bacio ovčija crijeva, dok je drugi stavio izmet u Poslanikov ćup za vodu. Također je bio prinuđen postaviti kamen da se zakloni od njih dok je klanjao.
Kada bi na njega bacili kakvu nečist, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi je iznosio na štapu ispred svoje kuće i govorio: ”Sinovi Abdul-Muttalibovi, kakav je ovo komšiluk, a potom bi nečist odložio na smetljište.

U njegovoj biografiji ćemo pročitati u kakve je sve nevolje zapao kada je umro Ebu Tallb. Kurejšije su posegle za metodama zlostavljanja koje nisu mogle primjeniti u vrijeme dok je Ebu Talib bio živ. Bio je prinuđen da izađe u Taif i traži pomoć od plemena Sekif. Tražio je od njih da prihvate poziv s kojim ga je Uzvišeni poslao. Međutim, oni su na njega nahuškali djecu, robove i maloumne koji su ga psovali i vikali. Rulja ga je pritisla i natjerala da se skloni u vrt ‘Utbe ibni Rebi’e i njegovog brata Šejbe. Sjeo je u vrtu i dovom dočarao svoje stanje, riječima koje vrijeme ne može izbrisati a koje nam odslikavaju njegov misionarski duh.

Strpljivo i oslonivši se na Allaha od Njega je pomoć i podršku tražio i čvrsto stajao u odbrani Njegova Šeri’ata: ”Gospodaru moj, molim Te da me fizički ojačaš i da me izvedeš iz bezizlazne situacije u kojoj se nalazim. Molim Te da me sačuvaš od ljudskog poniženja. O najmilostivijil Ti si Staratelj nejakih. Ti si moj Staratelj. Molim Te, ne ostavljaj me na milosti i nemilosti tuđincima koji me neprijateljski dočekaše! Gospodaru moj, ne prepuštaj me njima. Stvoritelju moj, ako ti nisi srdit na mene, onda za sve ove patnje ne marim. Tvoja briga o meni je prevelika, stoga, utječem se svjetlu Tvoga lica, kojim si rastjerao tamu i uz pomoć kojeg upravljaš ovim i budućim svijetom, i molim Te, skini Svoju srdžbu sa mene! Obdari me Svojom milošću dok ne postignem Tvoje zadovoljstvo. Niko nema snage i moći osim Ti”.

To je strpljenje. . . Strpljenje iz kojeg izviru odlučnost i čvrstina, a ne beznadno strpljenje onoga koji je prinuđen da trpi. To strpljenje je okićeno veličanstvenom nadom. Poslanikova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, strpljivost je uočljiva i onda kada se nadao da će Allah pomoći Svoju vjeru osobom iz redova nevjernika koja će posvjedočiti da nema drugog boga pored Allaha. Kada se strpljenju pridoda nada, ono postaje utočištem da’iji, štiti ga od beznađa i predaje i hrabri ga na ostvarenje mnogih životnih ciljeva. Poznato je da beznađe nije osobina vjernika. Istinu je rekao Uzvišeni Allah: ”Ne gubite nadu u Allahovu milost, samo nevjernici gube nadu u milost Allahovu”