Ashabi, radijAllahu ‘ahnum, postili su koliko god su mogli. Kada je musliman u borbi može sebi pružiti olakšicu i mrsiti jer mu je potrebna snaga da se bori. Ali, postojalo je nekoliko ashaba koji ni u tom trenutku nisu htjeli mrsiti poput Abdullaha bin Revahe, radijAllahu ‘ahnu, poznatog pjesnika i mladog junaka koji se zavjetovao da će žrtvovati svoju dušu, pa je Allah, dželle š’anuhu, primio njegovu žrtvu a Allah, dželle š’anuhu, prima ‘ibadete iskrenih.

U Bici na Muti osvanuo je kao postač i bio je treći po redu komandant u muslimanskoj vojsci nakon Zejda bin Harisa, radijAllahu ‘ahnu, i Džafera, radijAllahu ‘ahnu. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, poslao je pod njihovim vođstvom tri hiljade ratnika a broj njihovih neprijatelja prema tvrdnji nekih historičara prelazio je stotinu osamdeset hiljada. Kada su se dvije vojske susrele, i kada su muslimani ugledali ovaj ogroman broj vojnika, koji su izgledali poput brda, njih stotinu osamdeset hiljada i svi oni željeli su da oslobode Arapski poluotok. Abdullah bin Revvaha, radijAllahu ‘ahnu, poznati muslimanski ratnik istupio je pred muslimansku vojsku i rekao je: “ljudi, mi smo došli ovdje želeći da postignemo jedno od dva dobra; ili smrt na Allahovom, dželle š’anuhu, putu ili pobjedu i uzdizanje zastave islama. Tako mi Onoga u Čijoj ruci je život Abdullaha bin Revvahe neću se vratiti s ovog mjesta sve dok ne poginem ili dok islam ne doživi pobjedu.”

Nakon ovih riječi polomio je korice svoje sablje, a ovo je kod Arapa značilo borbu do smrti. Istupio je prvo muslimanski vojskovođa Zejd i pao je kao šehid. Nakon njega je istupio Džafer, radijAllahu ‘ahnu, pa je i on poginuo. Nakon njih dvojice došao je red na njega da uzdigne zastavu “La ilahe illAllah” a već je bilo nastupilo vrijeme zalaska sunca, koje se s posljednjim zrakama opraštalo s posljednjim danom koji je Abdullah proveo na ovom svijetu. Njegova su usta bila potpuno suha zbog žeđi a sjedio je na leđima svoga konja.

Kada je pozvan odmah se odazvao. Rekoše mu: “Džafer je ubijen, sada je red na tebe da i stupiš naprijed.” On reče: “Dajte mi nešto hrane da njome ojačam svoje tijelo jer ovaj dan proveo sam posteći.” Dodali su mu komad mesa, ali kada je stavio prvi zalogaj u usta nije osjetio nikakvu slast. A kakvu slast bi mogao osjećati u trenutku kada se ashabi bore sa neprijateljem i kada po njihovim glavama pljušte britke sablje. Zar da jede a pred sobom gleda Džafera, radijAllahu ‘ahnu, amidžića Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, kako ga sijeku na komade? Zar da jede a pred njegovim očima je sasječen Zejd bin Haris, radijAllahu ‘ahnu?

Dohvatio je svoju sablju i izrecitirao je sljedeće stihove: “Kunem ti se, dušo moja, krenut ćeš, krenut ćeš pa makar ti to i mrsko bilo. Kad junaci jurnu i ratni poklič zagrmi zbog čega vidim da ne čezneš za džennetskom baščom divnom, pa ti si stvoren od kapi sjemena u stomaku majčinom.”

Nakon toga, jurnuo je u napad – hrabro se borio sve dok nije poginuo pred sami zalazak sunca, a Allah, dželle š’anuhu, omogućio je Svome Poslaniku , sallallahu ‘alejhi we sellem, da iz Medine prati tok bitke. Allah, dželle š’anuhu, omogućio mu je da iz Medine gleda šta se dešava u Omanu, vidio je vojnike kako se međusobno ubijaju, okupio je svoje ashabe i plačući se ispeo na mimber, a od silnog plača jedva je rekao: “Trenutno gledam u tri divana u Džennetu, a iznad divana Abdullaha bin Revvahe, radijAllahu ‘anhu, lete džennetske ptice. Svi su oni ušli u Džennet – neka je Allah, subhanehu we te’ala, zadovoljan s njima.”

“To su oni koji su ovim svijetom bezvrijednim kupili Allahovo, dželle š’anuhu, zadovoljstvo, pa su nazvani sretnim.”